ISTRA 1961 - INTER 2:0 (2:0)
PULA - Stadion "Aldo Drosina". Gledatelja: 902. Glavni sudac: Bebek (Rijeka) 6,5. Pomoćni suci: Pataki (Đakovo) i Đurak (Stupno). Četvrti sudac: Linić (Rijeka).VAR: Gabrilo (Split) AVAR: Petrović (Valpovo). Delegat: Rukavina (Rijeka). Kontrola suđenja: Pristovnik (Zagreb).
Strijelci: 1:0 - Bosančić (6), 2:0 - Gržan (34) 11 m
ISTRA 1961: Duka 7, Grujević 7, Bosančić 7,5, Tomašević 6,5, Pavić 6,5, Blagojević 7,5, Lončar 6 (od 65. Močinić 6), Galilea 6,5, Gržan 7,5 (od 90. Rafael Paez -), Guzina 6,5 (od 75. Perić Komšić -), Delić 6,5 (od 75. Sane -). Trener Prelec 7.
INTER: Matković 6, Van Bruggen 6, Soldo 5,5, Vego 5,5, Bosec 5,5 (od 61. Zamouri 5,5), Mazalović 5,5 (od 46. Marasović 5,5), Mlinar 5,5 (od 88. Plehan -), Barić 6 (od 61. Benčić 5,5), Postonjski 5,5, Mamut 6, Andrić 6 (od 90. Bilobrk -). Trener Ivković 5,5.
Ocjena utakmice: 6,5.
Igrač dvoboja: Gržan (Istra 1961)
Stajalište kako Inter može spasiti samo čudo izrečeno poslije poraza od Gorice, prošli četvrtak, na svom terenu, sada je dodatno argumentirano gubitkom bodova u Puli i pobjedom Varaždina u Splitu. Umjesto neutemeljene nade, Inter je odavno trebao razmišljati o realnosti povratka u Drugu HNL jer je to jedini način da obnovi svoje potencijale i definira ambicije. Uostalom bolje je ispasti ove nego sljedeće sezone. Ako se odmah vrati u prvoligaško društvo moglo bi ga od sezone 2021./2022. dočekati 7 milijuna kuna od TV prava ili 70 posto proračuna. Ako bi sada nekim čudom ostao, a ispao sljedeće, ništa od tih milijuna ne bi bilo. Ostanak u Prvoj HNL, ove sezone, bio bi nastavak agonije. Bez redefiniranja ciljeva i ustanovljenja realnih mogućnosti zaprešićki nogomet će samo tonuti.
Inter ne može biti privatni klub Branka Laljaka na jednom od najljepših hrvatskih stadiona koji su u nekom dobu izgradili porezni obveznici. Osim da ga otkupi svojim novcem. Branko Laljak je vjerojatno toga svjestan. Prije godinu dana je u razgovoru točno naveo dva izvorišta Interove krize: činjenicu da nema strateškog partnera koji bi novčano pratio visoke ambicije (stoga čudi ono zimsko Laljakovo netočno izletavanje) i nešto što se mnogima nije dopalo, a to je da je Inter izgubio indentitet. Koga i što Inter predstavlja? Gotovo nikog! Zbog toga i nema publike. Novi stanovnici, a tih je oko 20.000., a koji prate nogomet, navijaju za Dinamo, Hajduk ili svoje zavičajne klubove, odakle potječu. Zaprešić, gradić na početku Hrvatskog zagorja, u prošlosti stanovništva dominirajućeg kajkavskog izričaja i mentaliteta, bilo je mjesto poznato kao željezničko čvorište prema Sloveniji i Varaždinu i omanjoj mesnoj industriji. Poslije i obližnjoj tvornici porculana Jugokeramika. Razvoj nogometa išao je ispred zaprešićkih stvarnih mogućnosti, daleko ispred povijesnih zagorskih gradova Krapine i Zaboka, što nije bilo baš logično. Imao je doduše neposrednu blizinu Zagreba. Išao je nezaustavljivo naprijed zahvaljujući Ivanu Laljaku Iviću, stricu Branka Laljaka, izuzetnom nogometnom djelatniku u neku ruku preteći Ivanu Rubiniću u Jastrebarskom, ali s manje vlastitog novca i puno entuzijazma i poznanstava. To je u socijalizmu bilo vrlo bitno. Zaprešićki stadion je i plod njegove inicijative.
Kad se Zaprešič, osobito poslije osamostaljenja Hrvatske, počeo puniti, nogometni klub nije pribavljao očekivani interes. Branko Laljak i njegovi nisu uspjeli Inter nametnuti novom pučanstvu kao nešto što bi ono prigrlilo. Stari keramičari, interaši su umirali novi se nisu stvarali. Nogometna škola nije davala dovoljno vrhunskih igrača. Posjetitelja je bilo sve manje. Dok je bilo novaca od prodaje igrača još je donekle išlo. Kad je to presahnulo, počela je nezaustavljiva kriza,
HNL 
