Zagrebački nogomet ostao je bez jednog od svojih istinskih simbola. Preminuo je Mićo Vujanić, legenda zagrebačkog amaterskog i malog nogometa, čovjek kojeg su poznavali svi koji su desetljećima živjeli nogomet po kvartovima, dvoranama i igralištima grada.
Mićo je bio mnogo više od vrhunskog igrača i strijelca. Bio je lice jednog vremena, nogometa koji se igrao iz gušta, ponosa i pripadnosti. Njegovo ime neraskidivo je vezano uz Kutiju šibica, ali i uz bezbroj utakmica, turnira i razgovora koji su činili zagrebačku sportsku svakodnevicu.
Iako ga je život teško iskušao – zbog bolesti je doživio nesreću i ostao bez noge – Mićo nikada nije izgubio snagu duha. Nogomet mu nitko nije mogao oduzeti. Do posljednjih godina bio je redoviti posjetitelj utakmica zagrebačkih klubova, uvijek prisutan, uvijek zainteresiran, s pogledom čovjeka koji razumije igru i ljude u njoj.
Kao znanac i prijatelj, mogu reći da je Mićo nosio rijetku kombinaciju čvrstine i topline. Bio je borac, ali i čovjek s kojim se moglo stati, popričati, prisjetiti se starih dana i nasmijati. Njegova prisutnost na tribinama imala je težinu – jer dolazila je od nekoga tko je nogomet živio cijelim bićem.
Odlaskom Miće Vujanića Zagreb je izgubio dio svoje sportske duše. Njegovi golovi, njegova energija i njegova životna snaga ostat će trajno upisani u sjećanje svih koji su ga poznavali i koji su uz njega učili što znači voljeti nogomet.
Počivao u miru.