Mario Kovačević nije rekao ništa što hrvatski nogomet već desetljećima ne potvrđuje rezultatima. Hrvatski treneri stvarali su igrače koji danas nose dresove najvećih europskih klubova i reprezentacije svjetskog ugleda. Zato je odgovor Gonzala Garcije, u kojem je raspravu pokušao svesti na engleski jezik i “drugu ligu”, dio javnosti doživio kao nepotrebno podbadanje i nerazumijevanje konteksta zemlje u kojoj danas radi. Jer u hrvatskom nogometu emocija, identitet i poštovanje prema ljudima koji su gradili igrače od dječačkih dana nisu sporedna stvar, nego temelj cijele priče.
Garcia je ovdje možda pokušao ispasti duhovit i moderan, ali je promašio kontekst hrvatskog nogometa i zato je dio javnosti njegov odgovor doživio kao podcjenjivanje.
Jer Mario Kovačević u svojoj izjavi nije rekao ništa netočno niti zatvoreno prema strancima. Poanta njegove rečenice bila je vrlo jednostavna: hrvatski treneri desetljećima stvaraju igrače koje danas gledamo u najvećim europskim klubovima i u reprezentaciji koja je postala svjetski nogometni fenomen.
Netko je Modrića, Kovačića, Gvardiola, Brozovića, Perišića i desetke drugih morao: učiti osnovama, razvijati karakter, voditi kroz omladinski nogomet, prepoznavati talent, ispravljati pogreške i pripremati ih za veliku scenu.
I to nisu radili strani treneri iz Premier lige ili La Lige, nego uglavnom domaći ljudi po hrvatskim terenima, često u skromnim uvjetima.
Zato je problematično kada trener Hajduka odgovori kroz podbadanje o engleskom jeziku i “drugoj ligi”, jer to zvuči kao da se cijela rasprava pokušava svesti na pitanje međunarodne karijere, a ne na suštinu onoga što je Kovačević rekao.
A upravo je Hajduk klub koji živi od emocije, identiteta i odnosa prema domaćem nogometu. Tu navijači vrlo dobro osjete ton.
Jer nije poanta jesu li strani treneri dobrodošli, naravno da jesu. Hrvatski nogomet može učiti od svakoga tko donosi kvalitetu.
Ali kada kažeš da si “nešto i uveo”, onda se prirodno otvara pitanje: što točno?
Jer hrvatski nogomet: proizvodi vrhunske igrače, ima reprezentaciju svjetskog ugleda, izvozi nogometaše u najveće klubove Europe
i godinama živi iznad svojih ekonomskih mogućnosti zahvaljujući upravo nogometnom znanju. Zato dio javnosti ovakve izjave doživljava kao retoričko pozicioniranje, a ne stvarni doprinos.
I tu dolazimo do možda najosjetljivije teme hrvatskog nogometa: ponekad se domaće znanje počne cijeniti tek kada dođe potvrda izvana, dok se istovremeno strancima unaprijed daje aura modernosti i autoriteta.
A hrvatski nogomet je već dovoljno puta dokazao da ne mora imati kompleks ni pred kim.