Rudeš, novi SuperSport prvoligaš, započeo je pripreme prozivkom na svom stadionu. Gledajući danas stadion u Rudešu, teško je izbjeći jedno jednostavno pitanje: koliko smo doista bogato društvo kada klub koji je izborio mjesto u najvišem rangu hrvatskog nogometa ne može igrati prvenstvene utakmice na svom stadionu?
To pitanje ne odnosi se samo na Rudeš. Ono otvara i širu raspravu o kriterijima prema kojima uređujemo sportsku infrastrukturu, o pravilima licenciranja, ali i o odnosu lokalne zajednice prema sportskim projektima koji nastaju izvan velikih i etabliranih sustava.
Često se može čuti kako politici nije mjesto u sportu. Istodobno, svakodnevna praksa pokazuje da odluke donesene izvan sportskih terena nerijetko određuju mogućnosti klubova jednako koliko i rezultati ostvareni na njima.
Prolazeći pokraj zagrebačkog Hipodroma, pogled i danas privlače deponirani reflektori nekadašnjeg stadiona u Kranjčevićevoj. Nisu u funkciji Hipodroma niti služe bilo kojoj sportskoj namjeni. Jednostavno stoje ondje, a s njima ostaje i pitanje koje se uporno vraća: zar doista nije bilo moguće pronaći drukčije rješenje?
Posebno ako se zna da je Rudeš nudio o vlastitom trošku preseliti reflektore na svoj stadion i stvoriti preduvjete za dobivanje licence koja bi omogućila igranje utakmica SuperSport HNL-a u vlastitom kvartu.
Sam stadion danas ostavlja uredan dojam. Natkrivena tribina sa 1600 sjedećih mjesta, travnjak u dobrom stanju i radovi koji su u tijeku na istočnoj strani objekta sugeriraju da se o njemu vodi briga. Nakon nedavnog nevremena koje je oštetilo dio panela priprema se njihova zamjena, a prostora ima i za dodatne montažne tribine ako bi se za njima pojavila potreba.
I upravo zato pitanje licence ne djeluje kao pitanje prostora ili mogućnosti, nego prije svega kao pitanje volje.
Grad, barem za sada, nije pokazao spremnost podržati inicijativu koja bi Rudešu omogućila stvaranje uvjeta za igranje utakmica najvišeg ranga na vlastitom stadionu.
Kao jedna od prepreka često se spominje Petar Pripuz. No može li sudbina jednog sportskog projekta uistinu ovisiti o jednoj osobi? I može li grad koji godinama govori o potrebi razvoja sportske infrastrukture ostati ravnodušan prema takvom pitanju?
Možda upravo u tome i jest bit cijele priče.
Jer ovdje se više ne govori samo o Rudešu, reflektorima ili jednoj licenci. Govori se o tome koliko smo spremni podržati inicijative koje žele unaprijediti sportsku infrastrukturu grada i koliko su nam važni klubovi koji vlastitim radom pokušavaju doći do najviše razine natjecanja.
A odgovor na to pitanje ne određuje samo budućnost jednog stadiona, nego i odnos prema sportu u gradu koji još uvijek traži nogometnu infrastrukturu dostojnu vlastitih ambicija.