Nakon finala hrvatskog futsal prvenstva najviše se govorilo o incidentu koji je uslijedio nakon posljednjeg penala i naslova Olmissuma. No završnica serije između Rijeke i Olmissuma otvorila je i jedno staro sportsko pitanje. Koliko se uspjeh može ubrzati novcem, organizacijom i ambicijom, a koliko postoje etape razvoja koje se jednostavno ne mogu preskočiti? Od PSG-a, preko Pule, do Rijeke, sport posljednjih godina nudi niz primjera koji pokazuju da put do vrha ponekad traje mnogo dulje nego što to žele oni koji ga financiraju.
O tome što se točno dogodilo već se govori mnogo. Pregledavaju se snimke, analiziraju posljednje sekunde i traže odgovori na pitanja koja će na kraju dati disciplinska tijela.
No završnica ove finalne serije otvorila je i jednu drugu temu.
HMNK Rijeka posljednjih je godina postala jedan od najambicioznijih projekata hrvatskog futsala. U klub su uloženi ozbiljan novac, energija i organizacija. Dovedeni su kvalitetni domaći i strani igrači. Trsat je ponovno postao mjesto na kojem se govori o futsalu. Iza cijele priče stajala je podrška kakvu malo koji hrvatski futsal klub ima priliku osjetiti. Nije slučajan ni isti vizualni identitet, a nije zanemariv ni utjecaj koji HNK Rijeka ima unutar HNS-a.
Bez ljudi spremnih ulagati vlastiti novac i vrijeme teško je očekivati razvoj bilo kojeg sporta. Možda je upravo zato završnica ove sezone toliko zanimljiva. Ne događa se prvi put da ozbiljna ulaganja stvore uvjerenje kako je vrh nadohvat ruke.
Takvo razmišljanje nije karakteristično samo za hrvatski futsal. Godinama je PSG ulagao iznose kakve europski nogomet nije poznavao. Dovođeni su najbolji igrači svijeta. Svaka nova sezona promatrala se kao korak prema cilju koji se činio logičnim i gotovo neizbježnim. Ipak, put je trajao mnogo dulje nego što su mnogi očekivali.
Slične priče moguće je pronaći i bliže. Prije nekoliko godina MNK Pula izgledala je kao klub pred kojim je ozbiljna budućnost. Ambicije su bile velike, ulaganja također, a iza projekta je stajala i NK Istra, što se vidjelo čak i kroz isti vizualni identitet. Danas se o toj priči govori mnogo manje nego u vrijeme kada se činilo da je pred njom razdoblje dugotrajne dominacije.
Sport ne daje uvijek iste odgovore, ali jedan daje vrlo često. Instant uspjeh u sportu događa se mnogo rjeđe nego što se očekuje.
Može li se baš sve ubrzati? Uglavnom ne može.
Jer postoje stvari koje se mogu dovesti, kupiti ili organizirati. Postoje stvari koje ovise o novcu, znanju i kvalitetnom upravljanju. No sportski uspjeh najčešće nastaje kroz uspone i padove koje javnost uglavnom ne prati.
Zbog toga je zanimljiv i put kojim je do naslova stigao Olmissum. Ne zbog jedne utakmice niti jednog penala, nego zbog činjenice da se iza tog trofeja nalazi mnogo godina tijekom kojih je klub rastao daleko od pozornosti koju danas ima.
Možda upravo zato završnicu u Rijeci vrijedi promatrati iz nešto šireg kuta. Ne kao priču o jednoj tučnjavi, niti kao priču o jednom izgubljenom naslovu.
Već kao podsjetnik da u sportu novcem možeš napraviti mnogo toga. Možeš ubrzati razvoj momčadi, podići kvalitetu i približiti se vrhu, ali sport povremeno podsjeti da između približavanja vrhu i njegovog osvajanja ponekad postoji prostor koji se ne može preskočiti.
I upravo zato ostaje jedna od rijetkih društvenih djelatnosti u kojoj ni novac, ni moć, ni utjecaj ne mogu unaprijed napisati završetak priče.