Antonio Boršić nakon Varaždina karijeru nastavlja u Tobolu iz Kostanaja. Odlazi u klub koji mu može ponuditi europsku scenu, novu sredinu i priliku da u završnom dijelu karijere naplati sav put koji je počeo još u školi NK Zagreba.
Antonio Boršić kreće put Kazahstana. Nakon oproštaja od varaždinske publike, koja mu je s tribina poručivala “Borša, ostani”, njegov novi klub trebao bi biti Tobol iz Kostanaja.
Tobol u domaćem prvenstvu trenutačno ne stoji visoko. Nalazi se u donjem dijelu ljestvice kazahstanske Premier lige, ali klub ipak ima europski mamac: kao osvajač Kupa Kazahstana 2025. izborio je nastup u kvalifikacijama Konferencijske lige 2026/27.
Za Boršića je to, u ovoj fazi karijere, dobar i logičan izbor. Možda i posljednji veliki vlak da kapitalizira sav trud koji je uložio od dana kada je kao dijete počeo u NK Zagrebu, u školi koja je tada još imala posebnu težinu.
Boršića znamo od vremena kada je dotadašnji dječak bio siguran u gotovo svim omladinskim reprezentacijama, sve do U-17 selekcije. Tada je Ivan Gudelj, iz razloga koji su nama poznati, procijenio da od njega neće imati koristi. Svjedočili smo kako je mali Borša prihvatio tu odluku. Tada sam mu rekao jednu rečenicu:
“Antonio, naigrat ćeš se ti nogometa bez obzira na Ivana Gudelja.”
I naigrao se.
Ali njegov put nije bio onakav kakav je mogao biti. Nikada nećemo zaboraviti juniorsku utakmicu u Sigetu između Hrvatskog dragovoljca i Zagreba, duel u kojem mu je pukla noga. Ta ozljeda prekinula je put koji je mogao nalikovati putu njegova suigrača, današnjeg hrvatskog reprezentativnog vratara Dominika Livakovića.
Antonio se vratio. Nije nestao iz nogometa. Pronašao se u Varaždinu, a jednom mi je prilikom rekao da baš u baroknom gradu uživa.
Sada Borša odlazi u Kazahstan. Varaždinci ga, po svemu što se čulo na oproštaju, neće zaboraviti.