Objava audio komunikacije iz VAR sobe nakon utakmice GNK Dinamo Zagreb – HNK Hajduk Split ponovno je otvorila pitanje povjerenja u hrvatski sudački sustav. Ne samo zbog same odluke i pogreške kod izvođenja slobodnog udarca iz kojeg je postignut pogodak, nego možda još više zbog onoga što se čuje u pozadini cijele situacije.
Prvi čovjek sudačke organizacije, Bertrand Layec, u svojoj je analizi jasno priznao kako slobodan udarac nije izveden u skladu s Pravilima nogometne igre jer lopta nije mirovala prije izvođenja. Istodobno je objašnjeno kako prema VAR protokolu nije bilo moguće pozvati glavnog suca na pregled snimke i ispraviti pogrešku.
Formalno objašnjenje postoji. Međutim, ono što ostavlja puno jači dojam od samog proceduralnog dijela jest komunikacija između VAR sobe i glavnog suca.
Jer ono što javnost čuje ne djeluje kao hladna, smirena i autoritativna kontrola situacije, nego kao hektična improvizacija pod pritiskom. Upadanje u riječ, povišeni tonovi, nervoza i gotovo panična dinamika razgovora otvaraju pitanje kako VAR u Hrvatskoj danas uopće funkcionira u ključnim trenucima utakmice.
I upravo tu dolazimo do odgovornosti Bertranda Layeca.
Kao strani stručnjak na čelu hrvatske sudačke organizacije, Layec je doveden upravo zato da uvede više reda, standarda i profesionalne distance u sustav koji je godinama opterećen nepovjerenjem i stalnim prijeporima. Međutim, u ovakvim situacijama otvara se i pitanje granica njegove stvarne kontrole nad sustavom kojim upravlja.
Jer Layec nije izvorni govornik hrvatskog jezika. A to u ovakvim analizama nije nevažan detalj.
Komunikacija u VAR sobi nije samo pitanje prijevoda riječi. U njoj postoje ton, nervoza, hijerarhija, način obraćanja, prekidanja i cijela atmosfera trenutka. Ljudi koji razumiju hrvatski jezik vrlo lako prepoznaju kada komunikacija izlazi iz okvira mirnog i kontroliranog rada. Problem je što netko tko ovisi o prijevodima i interpretacijama suradnika teško može u potpunosti osjetiti sve nijanse takvih razgovora.
I tu nastaje ozbiljan problem sustava.
Jer između Layeca i same komunikacije često stoje razni posrednici, tumačenja i interpretacije onoga što je izgovoreno. A kada prvi čovjek sudačke organizacije ne može izravno i potpuno razumjeti komunikaciju svojih sudaca u realnom vremenu, tada nužno ostaje prostor da mu se dio atmosfere i stvarnog dojma jednostavno ublaži ili reinterpretira.
Zato pitanje više nije samo je li lopta mirovala ili nije.
Pitanje je kako je moguće da komunikacija koja ostavlja dojam kaosa i nervoze postaje prihvatljiv standard rada unutar VAR sustava. I još važnije, vidi li prvi čovjek organizacije taj problem u punoj mjeri ili do njega dolazi tek tehnički filtrirana verzija cijele priče.
Layec zato nema samo zadatak tumačiti protokol. Njegov posao mora biti i upristojiti VAR komunikaciju te je svesti u okvire zbog kojih VAR uopće postoji.
To znači jasna pravila komunikacije, smiren ton, kratke i precizne upute, bez dernjave i bez dojma improvizacije. Jer VAR soba ne smije zvučati kao krizni stožer u panici, nego kao mjesto potpune kontrole utakmice.
Nogomet će uvijek imati pogreške i sporne odluke. Ali način na koji sustav komunicira u ključnim sekundama mora stvarati povjerenje.
A upravo je povjerenje danas najveći problem hrvatskog VAR-a.