Fabio Cannavaro u svakom istupu uljuđenim manirima štiti svoje igrače, traži vremena da se momčad posloži, ali vremena je sve manje, momčad mu nema onu pozitivnu kemiju koja i prosječnom rosteru daje dodatnu snagu. Oslanja se na senatore Ristovskog i Ademija koji imaju koliki toliki autoritet, međutim ne uspijevaju euforiju koja nikada nije dobra za utakmicu prenijeti na jedan dio momčadi i tu puca i nestaje svaka ideja mobilizacije.
Ostavština Marka Marića, momčad selektirana zbrda-zdola, svakim kolom je vidljivija i u takvoj situaciji potreban joj je frajer, fakin koji će nabrijati skupinu, a takvog u stožeru Cannavara nema, Gatuzo povremeno uspijeva svojim prgavim karakterom iz igračkih dana s Hajdukom i tu je razlika.
Cannavaru ne ide na ruku niti što nitko iz uniformirane lože nema volje priskočiti, predsjednik Zajec po tom pitanju "flah" kako bi rekli sjevernjaci, a njegov je fokus kada je momčad u pitanju u sasvim drugom interesu.
Dinamo vode nekada žestoki momci sjevera, ono što je nužno da netko od njih primi se uloge motivatora, mora se pokušati, mijenjati trenera i očekivati da će se time samo po sebi promijeniti, iluzija je, isteklo je vrijeme nema se vremena počinjati iz početka. U pravu je Cannavaro kada slikovito kaže nije momčad kao čaša u koju ćeš samo tako naliti vodu.
Nije dovoljno da igrači sami postanu motivatori, ovu momčad može podignuti autoritet koji razumije nešto i o nogometu, a kako je samo Marić kao sportski direktor platio cijenu dosadašnjih rezultata, ostaje kao razuman potez imenovati novog sportskog direktora koji će se primiti sportskog sektora, a mogao bi za početak unijeti zajedništvo momčadi u nastavku, a da bi to mogao mora imati znanje, neograničene ovlasti i biti onaj koji je spreman preuzeti odgovornost.