Nije ovo priča o 250 eura. To bi trebala biti priča koja se uopće ne piše. Kada čovjek pronađe tuđi novac, normalno je da ga vrati vlasniku. Tako su nas učili roditelji. Tako se gradi povjerenje među ljudima. Upravo zato pomalo zabrinjava što nas danas takav postupak može ugodno iznenaditi.
Na samom početku pripremne utakmice Lokomotive i Varaždina, u hladu ispod krošnje drveta okupila se skupina koja je pratila utakmicu. Među njima bili su Ilija Lončarević, Darko Janječić Žica, klupski djelatnici, igrači koji nisu bili u kadru, a našlo se mjesta i za nas fotografe.
Tada je među nas došao mladić i glasno upitao: Je li nekome, dok je dolazio ovamo, ispao novac iz džepa?
Nastalo je komešanje. Dok se sve odvijalo iza naših leđa, začuo se jedan glas:
–Jest, meni. Dvjesto pedeset eura.
Krajičkom oka promatrao sam mladića. Provjerio je iznos koji je pronašao i otišao ga predati vlasniku.
Trajalo je svega nekoliko sekundi. Bez pljeska. Bez velikih riječi. Bez želje da ga itko pohvali. Učinio je ono što je smatrao ispravnim.
Kasnije sam doznao da je riječ o mladom igraču Lokomotive.
Ne pišem ovu priču zato što je vratio 250 eura. Pišem je zato što bi to trebala biti najnormalnija ljudska reakcija. Nažalost, živimo u vremenu u kojem nas poštenje zna ugodno iznenaditi, a to je možda najtužniji dio cijele ove priče.
Zato neka ostane zapisana gesta mladog čovjeka koji je na Kajzerici učinio ono što bi, zapravo, svatko od nas trebao učiniti.