Ostavka Zlatka Mateše nije samo kraj jedne funkcije. Mogla bi označiti kraj modela upravljanja hrvatskim sportom koji je gotovo četvrt stoljeća počivao na zatvorenom krugu odnosa, lojalnosti i unutarnje stabilnosti sustava.
Jer ono što se posljednjih dana događa oko HOO više ne izgleda kao obična afera. Izgleda kao početak ozbiljnog političkog i institucionalnog preslagivanja.
Posebno nakon poteza Marijana Kustića.
Njegova ostavka u Vijeću HOO-a nakon maratonske sjednice na kojoj nije otvorena ozbiljna politička odgovornost za stanje u olimpijskom sustavu bila je mnogo više od protokolarnog čina. Bila je javna poruka da dio sportskog establishmenta više ne želi stajati iza načina na koji se upravlja krizom.
Kustić pritom nije marginalna figura sustava. Naprotiv.
Kao predsjednik HNS-a danas vodi najstabilniji, financijski najmoćniji i međunarodno najutjecajniji sportski sustav u Hrvatskoj. Upravo zato njegova demonstrativna distanca od aktualnog vodstva HOO-a nosi puno veću težinu od običnog neslaganja unutar institucije.
A onda dolazi i dodatni politički kontekst.
Nedugo nakon ostavke Kustić je viđen u društvu Marka Milića. Sam susret ne mora značiti ništa presudno niti postoji službena potvrda bilo kakvih političkih dogovora, ali u trenutku kada se HOO nalazi u najvećoj krizi povjerenja posljednjih godina teško ga je promatrati kao potpuno nevažan detalj.
Pogotovo zato što hrvatski sport nikada nije bio potpuno odvojen od politike.
Sport u Hrvatskoj ovisi o: javnom novcu, zakonima, infrastrukturi, lokalnim i državnim odnosima moći, te političkoj stabilnosti sustava.
U takvom okruženju teško je vjerovati da će pitanje budućeg vodstva HOO-a biti samo sportska tema.
I upravo zato ime Marijana Kustića sve češće ulazi u priče o budućnosti olimpijskog sustava.
Ne zato što je funkcija predsjednika HOO-a nužno privlačnija od vođenja HNS-a. Upravo suprotno. Predsjednik HNS-a danas realno ima veću operativnu moć, stabilniji sustav i jači međunarodni utjecaj od čelnika HOO-a koji ulazi u razdoblje ozbiljne institucionalne turbulencije.
Zato se možda i ne radi o pitanju osobne ambicije.
Možda se radi o nečemu mnogo većem: pokušava li sustav kroz najstabilniji dio hrvatskog sporta ponovno uspostaviti kontrolu nad institucijom koja ubrzano gubi povjerenje?
Jer najveći problem HOO-a danas možda više nije sama istraga ni pojedinačna odgovornost.
Najveći problem je dojam da je sustav toliko dugo funkcionirao unutar vlastitog zatvorenog kruga da je potpuno izgubio osjećaj javne odgovornosti.
I zato danas pitanje više nije samo: tko dolazi nakon Mateše?
Nego: tko će i u čije ime upravljati hrvatskim sportom nakon pada jednog modela moći.