Sergeju Jakiroviću prije svega treba čestitati na onome što danas radi s Hullom. U sezoni u kojoj su mnogi taj klub vidjeli među glavnim kandidatima za ispadanje iz Championshipa, u okolnostima zabrane dovođenja igrača i s objektivno vrlo skromnim kadrom, dovesti momčad do borbe za play-off ozbiljan je trenerski uspjeh. Bez obzira kako završila ova priča, Jakirović je još jednom pokazao da rezultat nije slučajnost nego kontinuitet njegova rada.
Međutim, zanimljivo je kako se paralelno s tim uspjehom ponovno u dijelu medija i od strane pojedinih novinara otvara priča o tome kako Sergej Jakirović navodno nikada nije imao korektan tretman, posebno za vrijeme vođenja Dinama. Takva teza danas se sve češće pokušava predstaviti gotovo kao opće mjesto, iako stvari ipak nisu toliko jednostavne.
Jakirovićev trenerski put pratili smo praktički od samih početaka. Od trenera juniora Sesveta, zatim prve momčadi Sesveta, pa posebno kroz razdoblje u Gorici gdje je počeo ozbiljno pokazivati ono što će kasnije potvrditi i na većoj sceni. Uostalom, kada je odlazio iz Gorice, jasno smo stali na njegovu stranu jer način na koji je tada klub odradio cijelu priču prema treneru koji je stvarao rezultate nije bio korektan.
Nakon Gorice više nije bilo direktnijeg kontakta sve do Rijeke, gdje je ponovno napravio odličan posao i pokazao kvalitetu u vrlo teškim okolnostima. Ali dolaskom u Dinamo kod Jakirovića se mogla primijetiti određena promjena. Što je točno bio uzrok, teško je sa sigurnošću reći. Možda način na koji je stigao iz Rijeke, možda kontroverze i atmosfera oko samog prelaska, možda pritisak Dinamove klupe koja melje i puno veća trenerska imena.
Ipak, dojam je da je najveći problem nastao upravo u komunikaciji.
Od samog početka prema javnosti i novinarima postojao je gard nepovjerenja, obrambeni stav koji je često stvarao zid tamo gdje možda nije morao postojati. Priča o odlasku “s plaže u dva sata” iz Rijeke u Zagreb možda je trebala djelovati spontano i emotivno, ali upravo su takve komunikacijske akrobacije često proizvodile suprotan efekt. Novinari ne očekuju potpunu iskrenost, toga u profesionalnom nogometu nema, ali isto tako ne vole kada im se servira konstrukcija koju jednostavno ne mogu progutati.
S vremenom su njegove konferencije postajale predvidljive. Obrambeni ton, napetost, često vraćanje na to da nije selektirao momčad i stalna potreba za objašnjavanjem okolnosti počeli su više štetiti njemu nego što su mu pomagali. Znao sam često reći da je Jakirović pred novinarima djelovao “napet kao kišobran”, a upravo ta stalna unutarnja stegnutost stvarala je nepotrebne nesporazume.
I tu zapravo leži najveći paradoks cijele priče. Sergej Jakirović nesporno je vrlo kvalitetan trener. Njegovi rezultati to potvrđuju iz godine u godinu i u različitim sredinama. Ali dio problema u percepciji javnosti nije proizveo nogomet nego komunikacija. U Dinamu, gdje je pritisak svakodnevan i gdje se svaka riječ secira jednako kao i rezultat, to često postaje jednako važan dio posla kao taktika ili trening.