Remijem protiv Uljanika (1:1) NK Kustošija osigurala je povratak u SuperSport Prvu NL. No ono što se danas događa na zapadu Zagreba daleko nadilazi običan sportski plasman.
Jer Kustošija posljednjih godina više nije samo kvartovski klub.
Projekt koji vodi Andy Bara danas otvoreno govori o ambiciji ulaska u SuperSport HNL, a kada se uz Kustošiju počnu vezati imena poput El Arabi Hillel Soudania, Franka Andrijaševića, Kévina Théophile-Catherinea i Marka Roga, tada postaje jasno da klub sa zapada Zagreba pokušava izgraditi nešto mnogo veće od klasične drugoligaške priče.
Ali možda je najzanimljivije to što današnja Kustošija zapravo ne počinje u Kustošiji.
Njezina priča počinje 1929. godine osnivanjem ŠK Metalac, radničkog kluba zagrebačkih metalaca. U vremenu kada nogomet još nije bio industrija milijuna, Metalac je predstavljao jedan drugačiji Zagreb. Radnički, industrijski, kvartovski i socijalno vezan uz ljude koji su živjeli od vlastitog rada.
Nakon Drugog svjetskog rata klub ulazi u novu epohu socijalističke Jugoslavije. Povijesni zapisi potvrđuju da je Josip Broz Tito 1945. postao član i počasni predsjednik Radničkog sportskog društva Metalac.
Jer Tito je i danas u mnogim državama Afrike, Azije i Latinske Amerike puno više od regionalne povijesne figure. Za dio tog svijeta njegovo ime i dalje nosi simboliku Pokreta nesvrstanih, međunarodne otvorenosti i države koja je gradila odnose izvan velikih blokovskih podjela.
I zato možda nije slučajno da upravo klub čiji je pravni i povijesni prethodnik bio Metalac danas postaje jedna od najotvorenijih hrvatskih nogometnih platformi prema igračima izvan tradicionalnih europskih tržišta.
No jednako zanimljivo ime u toj priči jest Ivan Šibl.
Šibl nije bio samo politička figura poslijeratne Hrvatske. Bio je partizan, publicist, direktor Radio Zagreba, predsjednik sportskih organizacija i jedan od ljudi koji su snažno sudjelovali u oblikovanju sportskog identiteta Zagreba nakon rata. Upravo kroz klubove poput Metalca vidi se koliko je tada sport bio povezan s društvom, industrijom i politikom epohe.
Ali priča o Šiblu nije jednostavna ni crno-bijela.
Jer upravo je Šibl, čovjek koji je desetljećima bio dio političkog, medijskog i sportskog života Hrvatske, početkom sedamdesetih politički stradao tijekom Hrvatskog proljeća.
Time njegova biografija prestaje biti samo priča o čovjeku sustava.
Postaje i priča o složenosti vremena u kojem su čak i ljudi iz samog vrha tadašnjeg društvenog poretka mogli postati politički nepoželjni kada bi se otvorilo hrvatsko nacionalno pitanje.
Upravo zato priča o Metalcu, Šiblu i današnjoj Kustošiji ne može stati u jednostavne ideološke okvire i možda je baš u tome njezina stvarna vrijednost.
Jer Kustošija nije nastala jučer.
Preživjela je različite države, političke sustave, društvene modele i transformacije zagrebačkog nogometa. Od radničkog Metalca, preko socijalističkog sportskog sustava, do modernog tranzicijskog kluba koji danas afirmira igrače iz Južne Amerike, Afrike i drugih tržišta izvan velikih europskih centara.
I tu cijela priča dobiva gotovo neočekivanu simboliku.
Nekadašnji Metalac bio je klub radničkog Zagreba otvoren prema tadašnjem društvenom modelu Jugoslavije. Današnja Kustošija postaje klub otvoren prema nogometnom svijetu izvan dominantnih europskih tokova.
Možda upravo zato nije slučajno da danas u Kustošiju dolaze igrači i nogometni projekti iz različitih dijelova svijeta.
Naravno, budućnost kluba neće određivati Tito ni Šibl, nego rezultati, infrastruktura i kvaliteta sportskog projekta.
Ali ozbiljni klubovi ne bježe od vlastite povijesti.
A Kustošija danas prvi put nakon dugo vremena djeluje kao klub koji razumije da prošlost ne mora biti teret, nego identitet.