Nenad Bjelica je izvanredan komunikator, njegove presice su događaj, ali od komunikacije se ne živi, Dinamo je u krizi, a i ozljede ga ne zaobilaze sve to breme svalilo se na trenerova leđa, čak i odlični rezultati u LP ne mogu pokriti podbačaj u prvenstvu.
I vrapci na grani znaju da Dinamo još od Ante Čačića i dolaska Igora Bišćana ima problem svlačionice. Niti jedan trener bez podrške uprave ne može takav problem razriješiti, a ona prethodna nije imala vremena, pa se probalo mijenjati trenere, a ne odnose tamo gdje je žarište bolesti. Bišćan, Jakirović, Bjelica niz je koji su žrtve stavljanja glave u pijesak i pospremanje pod tepih.
Bjelica se drži i neće izgubiti posao, krenuo je u sređivanje stanja, ali rezultati mu ne daju za još jači zaokret, pogriješio je samim dolaskom trebao je prvo s uvođenjem reda, mislio je da će moći iskustvom, autoritetom nametnuti se, ali nije, zavarao ga je uspjeh s Monacom u Maksimiru uz kišu kao božji dar, a premije i novac najveći motiv su igračima, nastavilo se sa Salzburgom i Bratislavom.
Svi mediji su dali doprinos pozitivnom ozračju, ali loši nastupi u prvenstvu doveli su do postavljanja nekih pitanja, pitanja o odrađenom prijelaznom roku, navijači propituju i spinaju s porukama suca Dadića kao da je to što je on navijač Hajduka razlog anemičnog plavog stroja, uprava šuti našla se u delikatnoj situaciji, naravno ne smije i ne može ni pomisliti o promjeni trenera jer time bi priznala da je krivo procijenila.
Da je uprava umjesto Bjelice dala povjerenje Sopiću sigurno je jedno, problem i žarište u svlačionici bili bi promptno riješeni, možda ne bi imali takav rezultat u LP, a time ni novce koje su oni donijeli, ali u domaćem prvenstvu bi vjerojatno bili u boljoj situaciji. Što će Dinamu svi bonusi od LP ako sljedeće godine neće biti u njoj.