Osijek je ispao u ruletu penala, Hajduk po tradiciji na veliku gospu, Rijeka će na popravni u nastavak kvalifikacija u Konferencijskoj ligi s Olimpijom iz Ljubljane, devastacija našeg klupskog nogometa.
Jedina još uvijek svijetla točka na međunarodnom planu je Dinamo, plavi u utorak dočekuju u playoffu Qarabağ prvaka Azerbajdžana na putu ka elitnom natjecanju LP.
Što se to događa s ostalim klubovima, Hajduk, Osijek i Rijeka su preostala trojka koju čini velika četvorka HR nogometa, ali nema iskoraka i Dinamo je jedini koji vuče naš klupski nogomet. Ruku na srce i bez ikakve uvrede i omalovažavanje gradova poput Splita, Osijeka i Rijeke, ali njihovi klubovi gaje provincijski sitničavi mentalitet, kadrovi koji vode klubove zaraženi su kompleksom male sredine, a i karizmom Zdravka Mamića i svi bi oni htjeli oponašati ga i biti gazde kakav je on bio za svoje vladavine Maksimirom.
U toj silnoj želji lutaju, klubove vode bez ikakvog plana i strategije, prilagođavaju se trenutnoj situaciji i klimi postavljajući ciljeve misleći ih ostvariti kampanjskom politikom, a to ne ide. Pored toga vrijeme je kada je život toliko ubrzan, a uspjeh i status u našem nogometu iskazuje se u veličini i snazi KS limenih ljubimaca, ručkova u raskošnim i prestižnim restoranima, a to sve košta, a većina njih nema toliko debele lisnice, već očekuju da im klubovi i nogometni poslovi isto osiguraju.
Zbog toga je vrlo popularno zapošljavati sportske direktore, trenere i surađivati sa stranim agentima, eventualne kombinacije su u tom slučaju barem donekle nadaju se zaštićene od curenja. Zato nije za čuditi se da je Gattuso pozitivac, a Perišić nepoželjan i ispraćen neviđenom pljuvačinom nogometnog bilog puka. Jedan euro mjesečno je pogreška, što ćeš s njim, od simbolike se ne živi.
Postali su naši klubovi eldorado za pružanje šansi igračima širom zemaljske kugle, ali zato djeca koja prođu klupske selekcije teško pronalaze mjesto i trećim ligama, uvijek ima onih koji nekim čudnim putevima stižu i igraju za sendvič.
S druge strane naši treneri treniraju i rade diljem istog tog svijeta, stvaraju nove vrijednosti u tuđini, cijenjeni su, ali kod nas su ili neželjeni ili oni sami ne žele raditi u atmosferi koja je postala standard.
Rijeka upravo tako nastavlja svoj europski put u kvalifikacijama u srazu s Olimpijom iz Ljubljane čiji je sportski direktor naš stručnjak Goran Boromisa, isti onaj koji se nije libio od svih tih igrača pristiglih s raznih strana, prepoznati kvalitetu Agbe u Dubravi TK i Florucza u Jarunu i sada s njima će odmjeriti snage s Rijekom.
Agba i Florucz dobro bi došli nekim našim klubovima koji su krenuli u prvenstvo loše, Gorica naprimjer, ali kroz nju je prošlo igrača stranaca više nego kroz zračnu luku, dok su oni zaobiđeni kao domaći Šroler koji po potencijalu niti malo ne zaostaje na primjer za Kapulicom koji nikako da dosegne razinu koju bi trebao s obzirom na pruženu priliku. Martin Šroler nikad nije imao takav status.
Hajduk je posebna priča s trenerom Gattusom. Mnogi će reći da je Ivan Leko puno bolji i kvalitetniji trener od Gattusa, da njegov pristup i znanje nisu upitni, ali morao je odstupiti pod pritiskom jer upraviteljima najbitnije je pokriti nesposobnosti nalaženjem krivca izvan svojih krugova, trener je najpogodniji kao žrtva, Dambrauskas je najbolji primjer, njega je žrtvovao i prijatelj Nikoličius. Gattusa je Poljud prije utakmice s Ružomberokom dočekao jednako snažnim pljeskom kao i ikonu Livaju i to sve nakon što je vješto fokus s loše igre na Farskim otocima i Kranjčevićevoj prebacio proizvevši slučaj Perišić, što jedan euro spram milijuna.