Damir Mišković je jučer, prema navodima medija, sasuo niz uvreda na račun Istre 1961 i njezina čelnika Branka Devidea Vincentinija. U tom je kontekstu posegnuo i za već dobro poznatom sintagmom – „provincijsko okruženje“. Izraz koji u hrvatskom nogometnom diskursu gotovo redovito služi kao zamjena za sve ono što se želi prikazati manjim, zaostalijim ili nedostojnim „velike scene“.
Zanimljivo je, međutim, kako upravo Mišković koristi taj pojam kao oružje. Jer ako postoji netko tko je vrlo osjetljiv na povezivanje neprihvatljivog ponašanja s tzv. provincijskim mentalitetom, onda je to upravo on. Ne treba se vraćati daleko u prošlost da bismo se prisjetili slučaja u kojem je SportNews, nakon kritičkog teksta, ostao bez prava na akreditaciju na Rujevici. Povod? Upotreba sintagme „provincijski mentalitet“ u opisu određenih poteza kluba.
Uslijedila je poznata praksa: medij je proglašen nepoželjnim, a pravo na praćenje utakmica i događaja uskraćeno. Poruka je bila jasna – kritika je dopuštena samo dok ne dira u osjetljive pojmove i još osjetljivije egoe.
Zato je današnje Miškovićevo posezanje za istim tim izrazom više od puke retoričke nezgode. Ono otvara pitanje kriterija. Kada je „provincijsko okruženje“ neprihvatljiva uvreda, a kada legitimna kvalifikacija? Očito, odgovor ovisi o tome tko govori i koga se pritom proziva.
Problem, naravno, nije u provinciji. Problem je u mentalitetu koji ne trpi kritiku, koji javni prostor doživljava kao privatni posjed i koji medije dijeli na podobne i nepodobne. Takav mentalitet nema veze s geografijom, ali ima puno veze s moći.
Ako se već koristi termin „provincijski“, onda bi možda vrijedilo razmisliti ne o tome odakle netko dolazi, nego kako se ponaša. Jer provincija nije mjesto – provincija je stanje svijesti.