Svaka dobro režirana priča ima svoj diskretni početak. Ova nije krenula ugovorom, ponudom ni avionom za Atenu, nego – jednim pitanjem.
Naizgled rutinska konferencija za novinare Dinama, trener Mario Kovačević, mikrofon i pitanje Davorin Olivari: koliko su točne glasine da bi Adriano Jagušić mogao iznenada stići u plavu svlačionicu?
Ni potvrda, ni demanti. Samo trenutak tišine i rečenica koja je ostala otvorena. Dovoljno.
U nogometnom svijetu, takva pitanja nisu znatiželja nego signal. A kada signal pošalje novinar koji rijetko govori bez razloga, on se ne čita – nego se tumači. U tom trenutku Jagušić više nije bio samo talent Slaven Belupa, nego igrač oko kojeg se nešto događa.
Mediji su se uhvatili priče, tržište se uznemirilo, a cijena je – očekivano – počela živjeti vlastitim životom.
U tom prostoru između izgovorenog i neizgovorenog, između Zagreba i Atene, teško je ne prepoznati rukopis ljudi koji razumiju da se najvažnije utakmice ne igraju pred kamerama. Velimir Zajec, s gotovo mitološkim vezama s Panathinaikosom, i Zvonimir Boban, koji odavno zna da se pravi potezi povlače jedan korak prije nego što svi misle da je igra počela.
Dinamo u toj priči nije bio destinacija. Bio je orijentir. Referentna točka koja je potvrdila vrijednost, podigla ulog i ubrzala rasplet. A rasplet je, logično, završio pod Akropolom.
Jer u nogometu – kao i u starim grčkim tragedijama – sudbina se rijetko objavljuje naglas. Ona se najčešće nasluti.