Bertrand Layec, prvi čovjek sudačke organizacije Hrvatskog nogometnog saveza, uspio je tehnologiju VAR (Video Assistant Referee) pretvoriti u alat koji nikada nije bio zamišljen da funkcionira na način na koji danas djeluje u SuperSport HNL-u. Umjesto da bude pomoć sucima i jamac pravednijih odluka, VAR se u hrvatskom nogometu sve češće doživljava kao izvor dodatnih kontroverzi i nepovjerenja.
Sve je započelo načinom na koji Sudačka komisija HNS-a, pod Layecovim vodstvom, u svojim tjednim analizama kola objašnjava sporne situacije. Verbalne konstrukcije, nejasna tumačenja i pokušaji opravdavanja pojedinih odluka izazvali su čuđenje javnosti i ozbiljno poljuljali standarde za koje se vjerovalo da postoje u nogometnom suđenju.
Danas više gotovo nitko sa sigurnošću ne zna kada je prekršaj u kaznenom prostoru dovoljan za najstrožu kaznu, a kada nije. Igranje rukom postalo je pojam s bezbroj izvedenica — ovisno o situaciji, kontekstu, značaju utakmice ili sudionicima. Stvoren je šum u kojem su mnogi odustali od pokušaja tumačenja, a čini se da ni sami suci više nisu sigurni u kriterije, pa odgovornost sve češće prepuštaju VAR sobi, rijetko osobno odlazeći na pregled snimke.
VAR je tako postao svojevrsna pancirka — zaštita od kritike. No umjesto vjerodostojnog alata, pretvara se u simbol nepouzdanosti i izvor dodatnih prijepora.
Maksimir, Hajduk i kulminacija problema
Dvije utakmice na Maksimiru te dva gostovanja Hajduka — prvo kod Dinama, a zatim kod Lokomotive — dovele su do medijske kulminacije ovakvog shvaćanja VAR-a i njegova utjecaja na percepciju pravde i regularnosti natjecanja.
Dva gotovo identična primjera, ali s različitim ishodima, dodatno su podigli temperaturu. U jednoj utakmici poništen je pogodak Belje za vodstvo Dinama 1:0, dok je u drugoj priznato vodeće pogotkom Hajduka za 2:1, koji je postigao Šego. U oba slučaja dio javnosti smatra da je pogotku prethodio prekršaj — u jednom slučaju dosuđen, u drugom ignoriran. Sudac Kolarić poništio je gol, dok je Erceg, u sličnoj situaciji, pogodak priznao.
Ako bismo primijenili dosljedan kriterij, ili bi oba pogotka trebala biti priznata — ili nijedan poništen. Mi bismo oba priznali. U oba slučaja igra je nastavljena, sudac na terenu nije procijenio da se radi o prekršaju koji zahtijeva prekid, a sami pogoci postignuti su bez ikakvih dodatnih prijepora. Igrači su slavili, publika je reagirala — a upravo je to ono što nogomet čini nogometom.
No tada na scenu stupa “njegovo veličanstvo VAR”, vrhovni arbitar koji može odlučiti i ovako i onako. Kada se tome dodaju verbalne akrobacije iz analiza Bertranda Layeca, nastaje buka u kojoj internet preplavljuju teorije, tumačenja i “eksperti”, a utakmica dobiva produženi život izvan terena — nikada zapravo ne završava. A to je upravo ono što nogometu najmanje treba.
Tko je Bertrand Layec?
Bertrand Layec nesumnjivo ima respektabilnu i impresivnu sudačku biografiju. Rođen 3. srpnja 1965. u Vannesu, sudačku je karijeru započeo u Bretanji, a već s 33 godine sudio je u francuskoj prvoj ligi. Bio je međunarodni sudac, dijelio je pravdu u finalu Francuskog kupa 2003. i finalu Liga kupa 2006., a nakon umirovljenja 2010. godine obnašao je niz važnih funkcija u francuskom i europskom nogometu — uključujući i poziciju menadžera sudaca Ligue 1 te zamjenika tehničkog direktora francuske sudačke organizacije. Od 2022. godine tehnički je direktor suđenja Belgijskog nogometnog saveza.
Upravo zbog takve biografije dodatno čudi dojam koji ostavlja njegov rad u Hrvatskoj. Čini se da se Layec izgubio u bespućima mogućnosti koje VAR tehnologija nudi — sustava koji može svaku situaciju prikazati iz više kutova, ali bez jasnih i dosljednih kriterija ne donosi veću pravdu, već samo veću konfuziju.
Nogomet ne traži savršenstvo, ali traži jasnoću i dosljednost. A upravo to je ono što hrvatskom nogometu, unatoč VAR-u, danas najviše nedostaje.