Hrvatska nogometna reprezentacija vratila se sa Svjetskog prvenstva. Let iz Toronta trajao je satima, igrači su u Zagreb stigli fizički umorni i emocionalno iscrpljeni nakon razočaravajućeg ispadanja s turnira. Unatoč tome, dočekalo ih je mnoštvo navijača, među kojima je bilo najviše djece.
Ono što je trebalo biti lijep susret reprezentacije i navijača vrlo se brzo pretvorilo u prizor koji nije ostavljao dobar dojam.
Nakon što su djeca, a potom i dio roditelja, ušli u ograđeni prostor, prvi se među navijačima našao Petar Sučić. U nekoliko sekundi našao se potpuno okružen djecom koja su željela autogram ili zajedničku fotografiju. Nije odbio nikoga. Strpljivo je ispunjavao svaku želju, dok se oko njega stvarala sve veća gužva.
Tek nakon desetak minuta pojavila su se dvojica policijskih službenika. Njihova reakcija nije bitnije promijenila stanje.
U međuvremenu su ostali reprezentativci odlučili da neće izlaziti dok im se ne osigura slobodan koridor za prolazak. Informacija je prenesena vrlo mlako, bez odlučne reakcije odgovornih službi koje su trebale omogućiti normalan izlazak reprezentacije iz prostora zračne luke.
U tom trenutku postalo je jasno da organizacija više ne postoji.
Ne poštuje se tako hrvatska reprezentacija.
Ljubav prema reprezentaciji ne pokazuje se tako da svatko želi prvi doći do potpisa ili selfieja. Ljubav znači razumjeti da su ti ljudi upravo proveli sate u zrakoplovu, da iza sebe imaju zahtjevno prvenstvo i da im je možda u tom trenutku najpotrebnije malo mira i dostojanstven izlazak iz zračne luke.
Najveću odgovornost za ovakav rasplet snose Hrvatski nogometni savez i službe koje su bile zadužene za organizaciju dočeka. Gdje je bio protokol? Gdje je bio unaprijed pripremljen koridor? Gdje je bio plan kojim bi se omogućilo da reprezentativci sigurno prođu, a potom u kontroliranim uvjetima pozdrave navijače?
Sve se to moglo predvidjeti.
Zbog toga smo na kraju otišli, jer se počela javljati mučnina pri pomisli da gledamo prizor koji hrvatska reprezentacija nije zaslužila.
Ako voliš reprezentaciju, tada je voliš tako da joj pokažeš poštovanje. Ponekad je najveći izraz ljubavi upravo napraviti korak unatrag kako bi oni kojima plješćeš mogli mirno proći. To nije odricanje od susreta. To je poštovanje ljudi koji su mjesec dana predstavljali Hrvatsku pred cijelim svijetom.