Dok je Bosna i Hercegovina nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva već ušla u fazu preispitivanja i traženja smisla ostvarenog rezultata, a Hrvatska tek čeka svoj dvoboj protiv Portugala, možda je upravo sada pravi trenutak da se odmaknemo od rezultata i postavimo jedno važnije pitanje.
Zašto je nogomet postao toliko važan?
Zašto nijedan drugi sport, nijedan znanstveni uspjeh, nijedna gospodarska investicija ili kulturni događaj ne mogu izazvati emocije kakve izaziva reprezentacija?
Nogomet je odavno prestao biti samo sport. Postao je jedan od najsnažnijih instrumenata stvaranja zajedničkog identiteta. Upravo zato oko reprezentacije nisu okupljeni samo navijači, nego i političari, institucije i mediji. Što je simbol snažniji, to je veći interes da se emocije koje proizvodi potaknu i usmjere. Gdje završava spontana radost građana, a gdje počinje svjesno oblikovanje kolektivnog raspoloženja, pitanje je koje zaslužuje ozbiljnu raspravu.
Nije slučajno što u danima velikih utakmica predsjednici država šalju poruke reprezentaciji, premijeri primaju igrače, gradonačelnici organiziraju zajednička gledanja ili građanima poručuju da će zbog utakmice imati razumijevanja ako sutradan zakasne na posao. Takve poruke nisu sportske analize. One imaju simboličku vrijednost. Pokazuju da je reprezentacija postala događaj od nacionalnog značaja.
Istodobno, mediji gotovo potpuno mijenjaju svoju hijerarhiju tema. Vijesti koje bi u nekim drugim okolnostima dominirale naslovnicama povlače se pred jednom utakmicom. Analize, prijenosi, specijalne emisije, reportaže, izjave navijača i političara stvaraju atmosferu u kojoj utakmica prestaje biti samo sportski događaj. Ona postaje društveni događaj.
Naravno, u tome nema ništa sporno samo po sebi. Sport je oduvijek povezivao ljude. Problem nastaje onda kada prestanemo primjećivati koliko snažno zajedničke emocije mogu oblikovati naše raspoloženje i način na koji promatramo stvarnost.
Pobjeda tada nije samo pobjeda jedanaest igrača. Ona postaje dokaz nacionalne snage, zajedništva i samopouzdanja. Poraz više nije samo poraz na travnjaku. On traži objašnjenja, opravdanja ili novu priču koja će sačuvati osjećaj zajedničkog ponosa.
To se moglo vidjeti i nakon ispadanja Bosne i Hercegovine. Dio javnosti odmah je krenuo s kritikama igre, dok je drugi dio naglašavao da povijesni plasman u nokaut fazu nitko ne može oduzeti. Gotovo preko noći fokus se prebacio s pitanja može li BiH otići još dalje na pitanje zašto bi i ovim rezultatom trebala biti ponosna.
Večeras Hrvatsku čeka Portugal. Ishod će možda izazvati oduševljenje, možda razočaranje. Ali bez obzira na rezultat, vrijedi se zapitati zašto jedna nogometna utakmica može toliko snažno utjecati na raspoloženje cijelog društva.
Možda upravo zato što nogomet odavno više nije samo igra.
On je postao mjesto na kojem se susreću sport, identitet, politika, mediji i kolektivne emocije.
A upravo zato vrijedi postaviti pitanje koje nadilazi svako prvenstvo i svaku reprezentaciju: Gdje završava spontana radost građana, a gdje počinje svjesno oblikovanje zajedničkog raspoloženja?