Dok Meksiko i Kanada ostaju otvoreni prema navijačima, SAD uvodi zabrane koje ruše duh nogometa i dovode u pitanje sposobnost organizacije najvećih sportskih događaja.
Svjetsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre trebali bi biti simboli otvorenosti, zajedništva i sportskog duha. No najnovija odluka američke administracije, kojom se navijačima iz 39 zemalja zabranjuje ulazak u SAD, ozbiljno dovodi u pitanje te vrijednosti.
Posebno je problematično što se Svjetsko prvenstvo 2026. organizira u tri države – Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i Kanadi. Dok Meksiko i Kanada ne uvode dodatne restrikcije za navijače, SAD se odlučio za politiku zabrana. Tako jedan turnir dobiva tri različita pristupa, što narušava njegovu jedinstvenost i univerzalni karakter.
Zabrane nisu rješenje
Ako država koja je domaćin većine utakmica ne može osigurati sigurnost bez administrativnih zabrana, postavlja se logično pitanje: treba li uopće biti nositelj najvećih sportskih događaja na svijetu?
Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre nisu samo natjecanja – ona su globalni festivali sporta. Ograničavanje dolaska navijača na temelju državljanstva, a ne stvarnog sigurnosnog rizika, šalje poruku isključivosti i nepovjerenja.
Još je problematičnije što se zabrane odnose i na zemlje čije će reprezentacije sudjelovati na Svjetskom prvenstvu. Njihovi navijači moći će pratiti utakmice u Meksiku i Kanadi, ali ne i u SAD-u, koji je glavni domaćin turnira.
Tri domaćina – jedna odgovornost
FIFA je domaćinstvo dodijelila trima državama, ali pravila i vrijednosti trebali bi biti jednaki za sve. Kada jedan od suorganizatora uvodi zabrane koje ostali nemaju, sport postaje talac politike.
Navijači ne putuju zbog granica, nego zbog nogometa. A nogomet ne bi smio biti ograničen političkim odlukama.
Ironija „nagrade za mir“
Cijela situacija dobiva dodatnu dimenziju ironije kada se zna da je Donald Trump nedavno primio FIFA-inu nagradu za mir. Dok se govori o nogometu kao alatu za povezivanje svijeta, istovremeno se zatvaraju vrata tisućama navijača.
Sport bi trebao graditi mostove, a ne zidove.
Gdje su jasna pravila FIFE i MOO-a?
Ovaj slučaj ponovno otvara pitanje odgovornosti međunarodnih sportskih organizacija. Domaćinstva Svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara ne bi se smjela dodjeljivati bez jasnih i obvezujućih pravila o: slobodi kretanja navijača, nediskriminaciji, sigurnosnim standardima, transparentnosti organizacije
Ako su zabrane jedini način održavanja reda, onda problem nije u navijačima – nego u organizaciji.
Lekcija iz Rusije 2018.
Prije Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. postojala su velika strahovanja od huliganskih nereda. No zahvaljujući strogoj organizaciji i jasnim sigurnosnim mjerama, turnir je prošao bez većih incidenata.
Bez zabrana. Bez isključivanja. Bez diskriminacije navijača.
To pokazuje da je sigurnost moguće osigurati – ako postoji volja, plan i ulaganje.
Zaključak
Svjetsko prvenstvo 2026. trebalo bi biti praznik nogometa, a ne primjer političke podjele. Dok Meksiko i Kanada ostaju otvoreni prema navijačima, SAD uvodi zabrane koje narušavaju duh turnira.
Zabrane nisu dokaz snage, nego slabosti.
Sport zaslužuje bolje.