NK Kloštar još je u pretposljednjem kolu osigurao naslov prvaka Premier NSZŽ i plasman u 4. NL Središte Zagreb B. Posljednja domaća utakmica tako nije nosila rezultatski pritisak, ali je nosila nešto drugo. Bila je to prilika da se naslov prvaka proslavi pred vlastitim navijačima i ljudima koji su klub pratili tijekom cijele sezone.
Sportski centar smjestio se podno brežuljka kojim dominiraju Crkva sv. Ivana i Karmel sv. Male Terezije. Već smo nekoliko puta boravili na ovom terenu i svaki se put rado vraćamo. Ne zbog rezultata ni važnosti utakmice, nego zbog osjećaja da je nogomet ovdje zadržao svoju izvornu svrhu. Okuplja ljude, povezuje zajednicu i stvara mjesto susreta koje je mnogo više od samih devedeset minuta igre.
Kloštar Ivanić ima i jednu posebnost koja se može vidjeti već s ruba igrališta. U pozadini terena nalazi se naftna pumpa, podsjetnik na činjenicu da je upravo ovaj kraj među rijetkim područjima Hrvatske koja su desetljećima povezana s crpljenjem nafte. Takvi detalji možda prolaze nezapaženo slučajnom prolazniku, ali mnogo govore ljudima koji ovdje žive.
Sportski kompleks uredan je i primjeren veličini kluba. Od našeg posljednjeg dolaska uređeno je i igralište s umjetnom travom, još jedan pokazatelj da se u klubu kontinuirano radi i ulaže.
Na stadion smo stigli nešto manje od sat vremena prije početka utakmice. Kiša je od ranog jutra obilno padala, no užurbanost koja je vladala oko igrališta govorila je da vremenske prilike ovoga dana neće pokvariti planove. Osjećalo se da je pred klubom poseban trenutak.
U prigodnim majicama koje su se s ponosom nosile toga dana domaćini su završavali posljednje pripreme. Razmijenili smo nekoliko pozdravnih riječi, ne želeći previše remetiti završne organizacijske poslove koji su se privodili kraju.
Na terenu je već trajalo zagrijavanje, a među poznatim licima susreli smo Ivana Vrbanića, vratara NK Kloštra, i Emanuela Benkovića, trenera domaće momčadi. Njih dvojica ostavili su poseban trag kao začetnici hrvatske reprezentacije u nogometu na pijesku. Kasnije se na tribinama pojavio i Anto Filipović, još jedno ime koje pripada pionirskim danima hrvatskog nogometa na pijesku i prve hrvatske reprezentacije.
Njihov sportski karakter dobro nam je poznat. Pozitivni ljudi, sportaši i zaljubljenici u nogomet. Nije zato bilo teško razumjeti zašto ih danas nalazimo okupljene upravo u Kloštru.
Kako se približavao početak utakmice, tribine su se postupno punile. Stigle su mažoretkinje, a njihov špalir dodatno je naglasio svečanost trenutka. Pridružili su se i dječaci iz škole nogometa NK Kloštra zajedno s gostujućom momčadi, pa je cijeli događaj dobio obilježja klupske proslave u kojoj su sudjelovale sve generacije.
Na terenu se potom igrao nogomet kakav se igra na brojnim hrvatskim niželigaškim igralištima. Iskren, otvoren i bez previše kalkulacija.
Gledatelji su dobili čak sedam pogodaka.
Kloštar je poveo već u 8. minuti preko Karla Šarana. Ivan Dodić povećao je vodstvo u 39. minuti, a Josip Zelić zabio je za novi domaći pogodak u 52. minuti. Gosti iz Bana Jelačića nisu se predavali. Ivan Smok smanjio je u 55. minuti, Mateo Nikić pogodio je u 66., a Niko Grgić u 75. minuti dodatno je zakomplicirao završnicu. Samo minutu kasnije Karlo Šaran svojim drugim pogotkom postavio je konačnih 4:3 i potvrdio još jednu pobjedu prvaka.
Moramo priznati da nije bilo jednostavno pratiti i fotografirati utakmicu. Klupski roštilj radio je punom snagom, a miris koji se zajedno s dimom spuštao prema terenu ozbiljno je remetio koncentraciju. Ako je tako bilo izvjestitelju, lako je pretpostaviti kako je bilo igračima.
Dodatnu posebnost cijelom događaju davala je činjenica da su hrana i piće bili besplatni za okupljene. Bio je to dan zajedničkog slavlja i klub se potrudio da se tako i osjeća.
Svaki domaći pogodak popraćen je bakljadom. Onom vrstom bakljade koja ne služi dokazivanju niti stvaranju problema, nego naglašavanju trenutka slavlja. Sve je bilo pod kontrolom, a atmosfera upravo onakva kakvu bismo željeli češće viđati na nogometnim terenima.
Iako je Kloštar već bio prvak, gosti su igrali do posljednjeg sučevog zvižduka. Kada je utakmica završila, domaćini su obranili pobjedu, a tada je moglo početi ono zbog čega se cijeli dan pripremao.
Slavlje.
Prije našeg odlaska stigli su i glazbenici. Pjesma se već tada čula iz klupskog prostora, a bilo je sasvim jasno da večer neće završiti tako brzo. Feštalo se dugo, vrlo vjerojatno do ranih jutarnjih sati.
Bit će danas ponešto glavobolja.
Onih pobjedničkih i feštarskih.
A upravo takve glavobolje najlakše se podnose.