Nogomet nije važniji od cijene kruha, rata, sigurnosti ili života djece. Ali nogomet je možda posljednji prostor u kojem građanin još bez straha prepoznaje nepravdu, moć i ulizništvo. Zato se Infantino može javno ismijati, a političari koji se ponašaju na sličan način često ostaju zaštićeni jezikom diplomacije.
Jedan crveni karton ponekad kaže više od stotinu političkih govora.
Folarin Balogun dobio je crveni karton, pravilo je trebalo biti jasno, suspenzija je trebala biti posljedica. Onda se javio Donald Trump, Gianni Infantino je odigrao svoju poznatu ulogu, a FIFA je pronašla dovoljno fleksibilno tumačenje da američki napadač ipak zaigra. I odjednom je cijeli svijet vidio ono što se u politici najčešće skriva iza velikih riječi: moć ne mora vikati. Dovoljno je da nazove.
Zato ovaj slučaj nije važan samo zbog nogometa. Nije važan ni zbog Baloguna. On je važan jer je nogomet još jednom pokazao svoju golemu društvenu snagu. Na nogometnom terenu građanin odmah prepoznaje nepravdu. Crveni karton je crveni karton. Suspenzija je suspenzija. Pravilo je pravilo. Kada se pravilo savije pred moći, navijač to vidi odmah i bez prevoditelja.
I tu počinje pravo pitanje.
Zašto smo spremni Infantina javno popišati, ismijati i proglasiti simbolom korumpirane FIFA-e, a istodobno mnogo opreznije govorimo o političarima koji se pred istim Trumpom ponašaju jednako ponizno, samo s mnogo težim posljedicama? Zašto je ulizništvo u nogometu skandal, a ulizništvo u politici diplomacija? Zašto je FIFA-ino savijanje pravila sramota, a europsko savijanje kralježnice mudrost?