Zlatko Dalić više nije izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Čovjeku koji je Hrvatsku vodio do najvećih rezultata u njezinoj nogometnoj povijesti rezultat se mora priznati. To nije pitanje simpatije, nego činjenice. Dan njegova odlaska nije dan za osobne obračune.
Ali dan njegova odlaska ne smije biti ni dan za novu maglu.
Dalić je večer prije odluke, u HRT-ovoj emisiji *Americana*, sam otvorio pitanje napada na obitelj. Govorio je o lažima, vrijeđanju i tračevima koji se puštaju u medije i javnost. Dan kasnije Sportske novosti otišle su korak dalje i njegov odlazak predstavile kao povlačenje čovjeka koji odlazi kako bi spasio obitelj, pod udarom neprijatelja.
Tada pitanje više nije privatno. Tada pitanje postaje javno.
Tko je napao Dalićevu obitelj? Tko su ti neprijatelji? Jesu li to mediji, navijači, ljudi iz nogometa, društvene mreže, anonimni profili, interesne skupine, netko iz Saveza, netko iz reprezentativnog okruženja? Ako su napadi bili toliko snažni da su otjerali najuspješnijeg hrvatskog izbornika, javnost ima pravo znati barem okvirno o čemu se radi.
Ne tražimo privatne detalje. Ne zanima nas ničiji brak, obiteljski odnosi ni kućni mir. To nije tema za pristojan medij. Ali ako se odlazak izbornika javno objašnjava napadima na obitelj, onda to više ne može ostati samo emocionalna rečenica koja lebdi nad javnošću.
Jer takva rečenica ima težinu. Ona proizvodi sliku žrtve. Ona stvara neprijatelje bez imena. Ona zatvara raspravu prije nego što je rasprava uopće počela. A kada se kaže da je netko otišao “kako bi spasio obitelj”, onda se javnosti ne nudi samo vijest, nego gotov narativ.
Upravo zato treba biti oprezan.
Ako su postojali stvarni napadi, treba ih barem okvirno imenovati. Ako su postojale laži, treba reći kakve su naravi bile, bez ulaska u privatnost. Ako su postojale prijetnje, to je ozbiljna stvar. Ako su postojali samo tračevi i internetski šum, onda je još ozbiljnije pitanje zašto se takvom šumu daje snaga objašnjenja odlaska izbornika.
Zlatko Dalić zaslužuje dostojanstven oproštaj. Ali hrvatska javnost ne zaslužuje maglu.
Najuspješniji izbornik hrvatske reprezentacije ne može otići uz objašnjenje da su ga slomili neprijatelji i napadi na obitelj, a da nitko ne zna tko su ti neprijatelji i što se zapravo dogodilo. To nije zaštita privatnosti. To je proizvodnja mita.
A reprezentacija, baš kao i javnost, mora biti veća od mita.