Iz zagrebačkih klubova sve češće dolaze informacije da Dinamo svoje omladinske momčadi ne šalje na turnire onih koji su na posljednjoj skupštini ZNS-a podržali Tomislava Svetinu. Ako se radi o svjesnoj praksi, tada pitanje više nije sportsko, nego se odnosi na način na koji najveći zagrebački klub razumije svoj utjecaj.
Može li najveći zagrebački klub prihvatiti da mu drugi zagrebački klubovi kažu ne?
To pitanje sve se češće postavlja nakon posljednje skupštine Zagrebačkog nogometnog saveza, na kojoj su klubovi ponovno dali povjerenje Tomislavu Svetini, unatoč otvorenom protivljenju Dinama.
Iz više zagrebačkih sredina do nas dolaze informacije da Dinamo svoje omladinske momčadi ne šalje na turnire klubova koji su podržali Svetinu.
Te informacije ne dolaze od ljudi koji ne poznaju odnose u zagrebačkom nogometu, nego iz klubova, od uprava koje vrlo dobro znaju tko je godinama dolazio na njihove turnire, kakva je suradnja postojala i što se nakon skupštine promijenilo.
Kada više klubova prepoznaje isti obrazac, teško ga je svesti na slučajnost ili nezadovoljstvo pojedinog organizatora.
Pitanje zato više nije postoji li posebno objašnjenje za svaki Dinamov izostanak. Pitanje je postoji li iza tih odluka zajednička poruka.
Prvi znak pojavio se na Matešinu turniru
Prvi put takva se teza pojavila nakon Memorijalnog turnira „Darko Mateša“ u Sigetu.
Dinamo, koji je trebao braniti prošlogodišnji naslov, nije došao. Svoju je momčad poslao na turnir u Koper, a Matešin memorijal prvi je put u gotovo tri desetljeća ostao bez Dinamova predstavnika.
Bilo je čudno.
Danas, nakon informacija koje dolaze i iz drugih klubova, taj izostanak više ne izgleda kao potpuno izdvojen slučaj.
Matešin turnir nije cijela priča. On je trenutak u kojem se sumnja prvi put pojavila, dok su kasnije reakcije iz drugih sredina otvorile mnogo šire pitanje odnosa Dinama prema zagrebačkim klubovima koji su na skupštini ZNS-a odlučili drukčije od njega.
Tko donosi odluke?
Dinamo ima pravo odlučivati na koje će turnire slati svoje omladinske momčadi.
Ali nije nevažno kako se te odluke donose.
Jesu li one rezultat autonomne procjene Dinamove Akademije i njezina vodstva, zasnovane na kvaliteti turnira, rasporedu, razvoju igrača i potrebama pojedine generacije?
Ili u njih ulaze i odnosi uprava klubova prema vodstvu Dinama i njihov način glasovanja u tijelima zagrebačkog nogometa?
U tom se kontekstu prirodno postavlja i pitanje koliko su takve odluke stvar Akademije, a koliko politike koju određuje predsjednik kluba Zvonimir Boban.
Ako se radi o sportskoj procjeni ljudi koji vode omladinski pogon, Dinamo to može jasno objasniti. Međutim, ako se izbor turnira povezuje s političkim odnosom prema upravama organizatora, tada omladinske momčadi prestaju biti samo dio razvojnog programa i postaju sredstvo kojim se odraslima šalje poruka.
Upravo zato ova tema nadilazi pitanje jednoga otkazanog nastupa.
Pravo izbora i odgovornost moći
Nitko ne osporava Dinamu pravo da izabere Koper umjesto Sigeta ili neki drugi međunarodni turnir umjesto turnira zagrebačkog kluba.
Sporno je koristi li se to pravo jednako prema svima ili izostanci slijede političku podjelu nastalu nakon skupštine ZNS-a.
Ako se Dinamove momčadi povlače upravo s turnira klubova koji su podržali Svetinu, onda se pojedina sportska objašnjenja više ne mogu promatrati potpuno odvojeno jedno od drugoga. Zajedno stvaraju dojam da glasovanje na skupštini nije završilo izlaskom iz dvorane, nego da se njegove posljedice prenose i na kasniju suradnju.
Za manji zagrebački klub dolazak Dinamove omladinske momčadi nije tek još jedno ime u rasporedu. Dinamov grb podiže vrijednost turnira, privlači druge sudionike, roditelje, gledatelje, medije i sponzore. Kada Dinamo ne dođe, organizator taj izostanak osjeća mnogo snažnije nego što bi Dinamo osjetio izostanak nekoga manjeg kluba sa svog turnira.
U tome je sadržana neravnoteža moći.
Dinamo nikome ne mora službeno priopćiti da je kažnjen. Dovoljno je da se povuče iz suradnje koja je godinama postojala. Upravo zbog toga odgovornost najvećeg kluba ne završava njegovim formalnim pravom da bira gdje će igrati. Ona uključuje i razumijevanje posljedica koje njegove odluke proizvode u sredinama koje su od njega mnogo slabije.
Klubovi koji su većinom Dinamovi
Pritom ne treba zanemariti da većinu zagrebačkih klubova vode ljudi koji su istodobno navijači Dinama.
Njihovi članovi dolaze na Maksimir, njihova djeca odrastaju uz Dinamov grb, a njihovi treneri stvaraju igrače kojima je Dinamova Akademija jedan od najvećih mogućih sportskih ciljeva.
Zato glas za Svetinu ne mora biti glas protiv Dinama. Može biti rezultat procjene interesa vlastitog kluba, odnosa sa Savezom ili uvjerenja da u tom trenutku nije bilo dovoljno razloga da se podrži Dinamov smjer.
Upravo tu nastaje problem ako se drukčije glasovanje tumači kao neposluh.
Dinamo tada ne ulazi u sukob s nekim neprijateljskim nogometnim prostorom, nego s ljudima koji ga u velikoj većini osjećaju kao svoj klub. Ako se njihov odnos prema ZNS-u pokušava promijeniti uskraćivanjem suradnje, teško je očekivati da će takav pristup dugoročno graditi privrženost i povjerenje.
Može stvoriti oprez. Može proizvesti šutnju. Možda i drukčije glasovanje sljedeći put. Ali to nije isto što i stvaran utjecaj.
Utjecaj se mora graditi
Dinamo je na skupštini ZNS-a želio drukčiji ishod i nije ga dobio.
U demokratskom postupku to se događa i najvećima. Klubovi su odlučili prema vlastitoj procjeni, a smisao glasovanja postoji upravo zato da svi sudionici ne moraju imati isto mišljenje.
Ako Dinamo nije uspio pridobiti većinu zagrebačkih klubova za promjenu u ZNS-u, važnije je pitanje zašto ih nije uvjerio nego kako ih nakon toga privoljeti da sljedeći put odluče drukčije.
Utjecaj se ne potvrđuje samo veličinom kluba. On se gradi odnosima, vjerodostojnim programom, povjerenjem i osjećajem manjih klubova da ih najveći vidi kao partnere, a ne kao glasački stroj.
U tom smislu zanimljiv je i izbor Nenada Črnka za predsjednika HNS-ove Komisije za profesionalni nogomet. Črnko je izabran iako nije imao podršku Dinama i Hajduka, jer su drugi klubovi procijenili da će bolje zastupati njihove interese.
To ne znači da Dinamo i Hajduk nemaju utjecaj. Pokazuje da njihova veličina sama po sebi nije dovoljna da drugi prihvate njihov prijedlog.
Možda je upravo to korisna poruka i za odnose u Zagrebu. Klubove se može pridobiti, ali ih se ne može trajno vezati uz sebe samo očekivanjem da će slijediti najvećega.
Granica koju ne bi trebalo prijeći
Posebno je osjetljivo ako se poruke upravama klubova šalju preko omladinskih momčadi.
Djeca nemaju nikakve veze sa skupštinom ZNS-a, odnosom Dinama i Svetine ni političkim procjenama klupskih predstavnika. Turniri mladih nogometaša trebali bi ostati prostor razvoja, sportskog natjecanja i povezivanja zagrebačkog nogometa.
Dinamo se ima pravo boriti za promjene u ZNS-u, nuditi svoje kandidate i pokušavati okupiti klubove oko vlastita programa. Jednako tako, klubovi imaju pravo taj program ne prihvatiti bez bojazni da će se njihov izbor poslije odraziti na suradnju njihove škole s Dinamovom Akademijom.
Zato pitanje nije samo šalje li Dinamo momčad na jedan turnir ili je ne šalje.
Pitanje je postoji li politika prema kojoj se klubovi nakon skupštine dijele prema načinu na koji su glasovali, tko je takvu politiku odredio i koliko su odluke Akademije u tome doista autonomne.
Odgovor bi bio važan i za Dinamo i za zagrebačke klubove.
Jer Dinamo može izgubiti glasovanje, a da time ne izgubi ni veličinu ni autoritet. Međutim, pokuša li drukčije mišljenje promijeniti uskraćivanjem suradnje, mogao bi postići poslušnost, ali istodobno oslabiti upravo ono bez čega nema trajnog utjecaja — povjerenje.